Prvi u\u017eivo svjetski kongres WPA od 2019, odr\u017ean je u Bangkoku, u avgustu \u201dkad mu vrijeme nije.\u201d Nakon par godina virtualnih konferencija, svi smo se radovali povratku na \u201dstaro normalno\u201d.<\/p>\n\n\n\n
Navedeni broj registriranih sudionika bio je oko 4000 a 350 predavanja obe\u0107avalo je uspjeh, \u201das usual\u201d. Me\u0111utim, ni\u0161ta vi\u0161e nije \u201das usual\u201d, pa tako ni svjetski kongres psihijatara. Ogromni, moderni izlo\u017ebeni i kongresni prostor BITEC, svojom grandiozno\u0161\u0107u samo je jo\u0161 vi\u0161e naglasio nedostatak publike. Na mjestu se moglo vidjeti par stotina sudionika. Na \u017ealost, izgleda da je ve\u0107ina kolega odlu\u010dila ostati doma i kongres pratiti onlajn. Od korone naovamo, usvojili smo nove navike. Jedna od njih je i masovnije kori\u0161tenje tehnologije, kako u svakodnevnom \u017eivotu, tako i u radu s pacijentima. No, malo nas je vjerovalo da \u0107e prvi \u201din-person\u201d svjetski znanstveni kongres, nakon par godina virtualne stvarnosti, izgledati kao omanji regionalni event. Vrijeme i mjesto odr\u017eavanja zasigurno su neka od mogu\u0107ih obja\u0161njenja. S druge strane, posve\u0107enost prisutnih (naro\u010dito predava\u010da) nije nedostajala. Kako je kongres odmicao a sale, u starim dobrim (normalnim) vremenima pune, zjapile prazne, nametnulo se i pitanje budu\u0107nosti psihijatrije ali i na\u0161ih znanstvenih kongresa.<\/p>\n\n\n\n
<\/p>\n\n\n\n
<\/p>\n\n\n\n
U zadnje dvije godine sudjelovao sam na petnaestak internacionalnih, virtualnih kongresa jer drugih, \u201din person\u201d, nije ni bilo. ZOOM prezentacije ne volim, suhoparne su, a kada predava\u010d uz to i \u010dita svaku rije\u010d, i dosadne. Zato virtualna predavanja radim kao male dokumentarne filmove. Snimim svoj govor a snimljeni materijal montiram u kombinaciji sa videoklipovima, animiranim materijalom i slajdovima. U zvu\u010dnu kulisu obi\u010dno dodam neki nenametljivi lounge jazz. Tiha muzika skrene pa\u017enju sa neizbje\u017enih \u0161umova nastalih u toku snimanja glasa. Za pripremu jedne takve prezentacije treba mi barem tjedan dana. No kako u\u017eivam u kreiranju, onda mi vrijeme i ulo\u017eeni napor ne padaju te\u0161ko. Naprotiv. Imam osje\u0107aj da su moje virtualne prezentacije bolje i zanimljivije nego moji nastupi u\u017eivo. Valjda i zato jer me u\u017eivo treba i gledati i slu\u0161ati, dok na virtualnim prezentacijama tek tu i tamo ubacim poneki svoj krupni plan. Animacije, videoklipovi i slajdovi dobro izmontirani su mnogo zanimljiviji.<\/p>\n\n\n\n
<\/p>\n\n\n\n
Virtualna predavanja: Je li to ba\u0161 \u201dskroz jednostavno i isto k`o Skajp\u201d ?<\/strong><\/p>\n\n\n\n Ina\u010de, na\u0161e snimljene prezentacije ostaju dostupne javnosti barem 3 mjeseca nakon svakog kongresa. Zato \u017eelim da sve \u0161to potencijalni gledalac ( a to su mahom kolege psihijatri) pogleda, ostavi dojam i inspirira za mogu\u0107e promjene u svakodnevnom radu i primjene tehnologije u praksi. Takodjer, nadam se da svojim virtualnim prezentacijama eventualno doprinosim podizanju generalnih standarda u vezi sa kvalitetom istih. Kako velika ve\u0107ina psihijatara nema iskustva ni temeljita znanja o komunikaciji \u201dna daljinu\u201d, \u010desto niti ne misle o npr. pozadini i slikama njima bliskih \u010dlanova familije koje svako mo\u017ee gledati. A da ne govorim o prozoru iza le\u0111a predava\u010da tako da mu je lice u sjeni, i jo\u0161 trista detalja o kojima treba voditi ra\u010duna. Viralan je postao videoklip beogradskog profesora<\/a><\/strong> na Medicinskom Fakultetu i njegove supruge dok se ona na sve \u010detiri poku\u0161ava iskrasti iz sobe za vrijeme njegovog virtualnog predavanja.<\/p>\n\n\n\n Na virtualnim kongresima shvatimo da kvalitetna i profesionalna video-komunikacija npr. online psihoterapija ili kontakt sa online psihijatrom ili psihologom, nije isto \u0161to i Skajp-\u0107askanje s prijateljicom uz jutarnju kavu.<\/p>\n\n\n\n <\/p>\n\n\n\n Toliko o virtualnim predava\u010dima.<\/p>\n\n\n\n <\/p>\n\n\n\n <\/p>\n\n\n\n <\/p>\n\n\n\n Kongresi i \u0161to tamo zapravo tra\u017eimo<\/strong><\/p>\n\n\n\n A kako stoje stvari sa sudionicima kongresa koji nemaju prezentacije nego su samo pa\u017eljivi promatra\u010di?<\/p>\n\n\n\n Par koleginica pohvalilo mi se da im je sudjelovanje na kongresima, zahvaljuju\u0107i tehnologiji, sada umnogome olak\u0161ano. To mi je, naravno, bilo drago \u010duti. Vjerujem da mogu ne\u0161to novo \u010duti, usprkos par decenija bavljenja tehnologijom u svakodnevnoj praksi. Ba\u0161 me zanimalo kako im to tehnologija \u201dide na ruku\u201d. Rekle su da ne moraju kupovati avionske karte, pla\u0107ati hotele i uzimati slobodne dane kako bi sudjelovale na kongresu i dobile potrebne bodove za kontinuirano medicinsko obrazovanje (\u201dCME credits\u201d). Bez dovoljno sakupljenih bodova lije\u010dnik ne mo\u017ee dobiti dozvolu da nastavi obavljati svoj posao. Bodovi su znak da lije\u010dnik radi na odr\u017eavanju i usavr\u0161avanju svojih ranije ste\u010denih znanja. Dakle, dolazak na kongrese je i obaveza a ne samo zadovoljstvo. U vremenu virtualnih konferencija, mojih par koleginica vele da se jednostavno ulogiraju na internet stranicu kongresa, isklju\u010de svoju kameru i mutiraju mikrofon pa lijepo pospremaju stan ili prave ru\u010dak dok prezentacije idu same od sebe. Tako one govore, kroz smijeh hvale\u0107i koronu u svoj njezinoj tragediji. A meni istog trena na pamet pade Ivan Cankar i zbirka pripovjedaka \u201dSmijeh kroz suze\u201d. Imali smo je kao lektiru u osnovnoj \u0161koli. I ne znam \u0161to bih prije: da zapla\u010dem ili puknem od smijeha.<\/p>\n\n\n\n <\/p>\n\n\n\n No od plakanja se niko nije usre\u0107io a naro\u010dito ne onaj nad kim se pla\u010de.<\/p>\n\n\n\n <\/p>\n\n\n\n nastavlja se…<\/em><\/p>\n\n\n\n <\/p>\n\n\n\n <\/p>\n\n\n\n <\/p>\n<\/div>","protected":false},"excerpt":{"rendered":"![\"\"](\"https:\/\/davormucic.com\/wp-content\/uploads\/2022\/08\/bad-TP1-jpg-1024x694.jpg\")
![\"\"](\"https:\/\/davormucic.com\/wp-content\/uploads\/2022\/08\/TP-bad2-1024x602.png\")