Iako telepsihijatrija ima brojne prednosti, važno je govoriti i o njenim ograničenjima i potencijalnim nedostacima. Ništa u životu nije savršeno, pa tako ni telepsihijatrija. Cilj tehnologije nije zamijeniti klasičnu psihijatriju, nego je dopuniti i učinti efikasnijom i dostupnijom. No, u tim humanim nastojanjima i tehnologija ima svoju Ahilovu petu... ili više njih:
1. Tehnički problemi
Jedan od najčešćih problema u telepsihijatriji su tehničke poteškoće – loša internet veza, prekidi komunikacije, loš zvuk ili slika. Takvi problemi mogu prekinuti razgovor u važnom trenutku, izazvati frustraciju i kod pacijenta i kod terapeuta te smanjiti kvalitetu pregleda.
2. Privatnost i sigurnost podataka
Telepsihijatrija se odvija putem digitalnih platformi, što otvara pitanja zaštite privatnosti i sigurnosti podataka. Važno je koristiti sigurne i zaštićene platforme kako bi razgovor ostao povjerljiv, kao i u klasičnoj ordinaciji.
3. Nisu svi pacijenti pogodni za telepsihijatriju
Telepsihijatrija nije idealna za sve pacijente. Kod teških psihotičnih stanja, akutnih suicidalnih kriza, teških poremećaja ponašanja, teških ovisnosti ili kod pacijenata koji nemaju stabilne životne uvjete, pregled uživo je često nužan. Također, neki pacijenti jednostavno preferiraju osobni kontakt i osjećaju se sigurnije kada su fizički u istoj prostoriji s terapeutom.
4. Digitalna nepismenost i pristup tehnologiji
Starije osobe ili osobe slabijeg socioekonomskog statusa ponekad nemaju kompjuter, pametni telefon ili dovoljno znanja za korištenje digitalnih platformi. Time telepsihijatrija može stvoriti novu vrstu nejednakosti – između onih koji imaju pristup tehnologiji i onih koji ga nemaju.
5. Granice između privatnog i terapijskog prostora
Kada pacijent razgovara iz svog doma, ponekad je teško osigurati privatnost. Članovi obitelji mogu biti u drugoj sobi, djeca mogu ulaziti u prostoriju, pacijent može biti na poslu ili u automobilu. Sve to može utjecati na otvorenost razgovora i terapijski proces.
6. Opasnost pretjerane digitalizacije
Postoji i opasnost da zdravstveni sustavi počnu koristiti telepsihijatriju isključivo zbog uštede novca, a ne zbog kvalitete liječenja. Telepsihijatrija ne smije postati jeftina zamjena za pregled uživo, nego dodatna mogućnost liječenja. Ako se koristi samo kao administrativno ili ekonomsko rješenje, može doći do smanjenja kvalitete terapijskog odnosa.
7. Neverbalna komunikacija i ograničenja video platformi
Iako putem videa možemo vidjeti lice, mimiku i govor tijela, ipak se gubi dio neverbalne komunikacije koji je prisutan u razgovoru uživo. Ponekad je važan način na koji pacijent ulazi u prostoriju, kako sjedi, kako se kreće, kako reagira na okolinu. Te sitne stvari ponekad daju dodatne informacije koje se teže primijete preko ekrana. No, ne treba zaboraviti da se ovi nedostaci uglavnom odnose na telepsihijatriju koja se provodi putem standardnih video platformi na računalima ili telefonima. Međutim, „zlatni standard“ telepsihijatrije nije obična videoplatforma (Viber, WhatsApp, Zoom), nego profesionalni videokonferencijski sustav sa stand-alone kamerom koja omogućava pan, tilt i zoom, tako da se kamerom možemo približiti pacijentu na svega nekoliko centimetara. Kada bismo to učinili u razgovoru uživo, pacijent bi se vjerojatno osjećao neugodno a psihijatar pogrešno shvaćeno. U telepsihijatriji, međutim, to možemo učiniti diskretno i bez narušavanja osobnog prostora.
U tom smislu, telepsihijatrija ponekad ne smanjuje količinu neverbalnih informacija, nego ih – paradoksalno – može čak i povećati. Zato pitanje nije je li telepsihijatrija bolja ili lošija od pregleda uživo. Pitanje je kada je bolja, kada je lošija i kada je treba kombinirati s pregledom uživo. I upravo u toj kombinaciji, u tzv. hibridnom modelu, vjerojatno leži budućnost psihijatrije.
Na taj način ponekad možemo čak i ranije primijetiti suzu u oku, drhtaj usne ili promjenu izraza lica nego kada sjedimo uživo na metar i pol udaljenosti. U tom smislu, telepsihijatrija ponekad ne smanjuje količinu neverbalnih informacija, nego ih – paradoksalno – može čak i povećati.
Zato pitanje nije je li telepsihijatrija bolja ili lošija od pregleda uživo. Pitanje je kada je bolja, kada je lošija i kada je treba kombinirati s pregledom uživo.
I upravo u toj kombinaciji, u tzv. hibridnom modelu, vjerojatno leži budućnost psihijatrije.
Tri pitanja za kraj:
- Šta vidite kao najveće ograničenje telepsihijatrije?
- Može li se odnos sa terapeutom izgraditi preko ekrana?
- Treba li telepsihijatrija zamijeniti psihijatriju licem u lice ili je samo nadopunjavati?
Za one koje zanima više – evo još nekoliko tekstova:
- Chakrabarti S. Usefulness of telepsychiatry: A critical evaluation of videoconferencing-based approaches.
- Malhotra S, Chakrabarti S, Shah R. Telepsychiatry: Promise, potential, and challenges.
- Stoll J, Müller JA, Trachsel M. Ethical issues in online psychotherapy: A narrative review.
- Gajarawala SN, Pelkowski JN. Telehealth Benefits and Barriers.
- De Sousa A et al. Telepsychiatry and telepsychotherapy: Critical issues faced.
