Prvi uživo svjetski kongres WPA od 2019, održan je u Bangkoku, u avgustu ”kad mu vrijeme nije.” Nakon par godina virtualnih konferencija, svi smo se radovali povratku na ”staro normalno”.
Navedeni broj registriranih sudionika bio je oko 4000 a 350 predavanja obećavalo je uspjeh, ”as usual”. Međutim, ništa više nije ”as usual”, pa tako ni svjetski kongres psihijatara. Ogromni, moderni izložbeni i kongresni prostor BITEC, svojom grandioznošću samo je još više naglasio nedostatak publike. Na mjestu se moglo vidjeti par stotina sudionika. Na žalost, izgleda da je većina kolega odlučila ostati doma i kongres pratiti onlajn. Od korone naovamo, usvojili smo nove navike. Jedna od njih je i masovnije korištenje tehnologije, kako u svakodnevnom životu, tako i u radu s pacijentima. No, malo nas je vjerovalo da će prvi ”in-person” svjetski znanstveni kongres, nakon par godina virtualne stvarnosti, izgledati kao omanji regionalni event. Vrijeme i mjesto održavanja zasigurno su neka od mogućih objašnjenja. S druge strane, posvećenost prisutnih (naročito predavača) nije nedostajala. Kako je kongres odmicao a sale, u starim dobrim (normalnim) vremenima pune, zjapile prazne, nametnulo se i pitanje budućnosti psihijatrije ali i naših znanstvenih kongresa.
Virtualna predavanja: Je li to baš ”skroz jednostavno i isto k`o Skajp” ?
U zadnje dvije godine sudjelovao sam na petnaestak internacionalnih, virtualnih kongresa jer drugih, ”in person”, nije ni bilo. ZOOM prezentacije ne volim, suhoparne su, a kada predavač uz to i čita svaku riječ, i dosadne. Zato virtualna predavanja radim kao male dokumentarne filmove. Snimim svoj govor a snimljeni materijal montiram u kombinaciji sa videoklipovima, animiranim materijalom i slajdovima. U zvučnu kulisu obično dodam neki nenametljivi lounge jazz. Tiha muzika skrene pažnju sa neizbježnih šumova nastalih u toku snimanja glasa. Za pripremu jedne takve prezentacije treba mi barem tjedan dana. No kako uživam u kreiranju, onda mi vrijeme i uloženi napor ne padaju teško. Naprotiv. Imam osjećaj da su moje virtualne prezentacije bolje i zanimljivije nego moji nastupi uživo. Valjda i zato jer me uživo treba i gledati i slušati, dok na virtualnim prezentacijama tek tu i tamo ubacim poneki svoj krupni plan. Animacije, videoklipovi i slajdovi dobro izmontirani su mnogo zanimljiviji.
Inače, naše snimljene prezentacije ostaju dostupne javnosti barem 3 mjeseca nakon svakog kongresa. Zato želim da sve što potencijalni gledalac ( a to su mahom kolege psihijatri) pogleda, ostavi dojam i inspirira za moguće promjene u svakodnevnom radu i primjene tehnologije u praksi. Takodjer, nadam se da svojim virtualnim prezentacijama eventualno doprinosim podizanju generalnih standarda u vezi sa kvalitetom istih. Kako velika većina psihijatara nema iskustva ni temeljita znanja o komunikaciji ”na daljinu”, često niti ne misle o npr. pozadini i slikama njima bliskih članova familije koje svako može gledati. A da ne govorim o prozoru iza leđa predavača tako da mu je lice u sjeni, i još trista detalja o kojima treba voditi računa. Viralan je postao videoklip beogradskog profesora na Medicinskom Fakultetu i njegove supruge dok se ona na sve četiri pokušava iskrasti iz sobe za vrijeme njegovog virtualnog predavanja.
Na virtualnim kongresima shvatimo da kvalitetna i profesionalna video-komunikacija npr. online psihoterapija ili kontakt sa online psihijatrom ili psihologom, nije isto što i Skajp-ćaskanje s prijateljicom uz jutarnju kavu.
Toliko o virtualnim predavačima.
Kongresi i što tamo zapravo tražimo
A kako stoje stvari sa sudionicima kongresa koji nemaju prezentacije nego su samo pažljivi promatrači?
Par koleginica pohvalilo mi se da im je sudjelovanje na kongresima, zahvaljujući tehnologiji, sada umnogome olakšano. To mi je, naravno, bilo drago čuti. Vjerujem da mogu nešto novo čuti, usprkos par decenija bavljenja tehnologijom u svakodnevnoj praksi. Baš me zanimalo kako im to tehnologija ”ide na ruku”. Rekle su da ne moraju kupovati avionske karte, plaćati hotele i uzimati slobodne dane kako bi sudjelovale na kongresu i dobile potrebne bodove za kontinuirano medicinsko obrazovanje (”CME credits”). Bez dovoljno sakupljenih bodova liječnik ne može dobiti dozvolu da nastavi obavljati svoj posao. Bodovi su znak da liječnik radi na održavanju i usavršavanju svojih ranije stečenih znanja. Dakle, dolazak na kongrese je i obaveza a ne samo zadovoljstvo. U vremenu virtualnih konferencija, mojih par koleginica vele da se jednostavno ulogiraju na internet stranicu kongresa, isključe svoju kameru i mutiraju mikrofon pa lijepo pospremaju stan ili prave ručak dok prezentacije idu same od sebe. Tako one govore, kroz smijeh hvaleći koronu u svoj njezinoj tragediji. A meni istog trena na pamet pade Ivan Cankar i zbirka pripovjedaka ”Smijeh kroz suze”. Imali smo je kao lektiru u osnovnoj školi. I ne znam što bih prije: da zaplačem ili puknem od smijeha.
No od plakanja se niko nije usrećio a naročito ne onaj nad kim se plače.
nastavlja se...
Keep up the good work.