Pisati o telepsihijatriji danas, a ne spomenuti njezine pionire, bio bi prije svega odraz neobrazovanosti, opće (ne)kulture, pa i nedostatka nužnog poštovanja profesije kojoj pripadam. Kao što se naše životne priče dijele na vrijeme prije i vrijeme nakon rata, tako se i povijest psihijatrije dijeli na vrijeme prije i vrijeme nakon otkrića telepsihijatrije. Nažalost, većina terapeuta (psihijatara, psihologa, psihoterapeuta) širom svijeta, otkrila je telepsihijatriju tek u vrijeme korona pandemije. Kada bih je spomenuo krajem devedesetih, danske kolege su obavezno, dijelom u šali, dijelom ozbiljno, pitale : ”A da to nije telepatija, jer tako mi nekako zvuči?” Nas koji se "terapijom na daljinu" bavimo više od dvadeset godina, može se nabrojati na prste jedne ruke. Zahvaljujući upornosti, entuzijazmu i posvećenosti svojih pionira, telepsihijatrija je opstala šest decenija pa, konačno, tek tokom pandemije ušla na velika vrata naše kliničke svakodnevice. Ali bolje ikad nego nikad, rekao bi mlad i neiskusan optimista.
Dakle, počnimo s trenutnom definicijom. "Trenutnom", jer se definicija telepsihijatrije mijenjala u ovih preko 6 decenija njezinog postojanja. Danas izraz pokriva korištenje video veze u stvarnom vremenu u procjeni i/ili liječenju mentalnog zdravlja/bolesti. Sve do početka 21. stoljeća, kada još nismo koristili pojam "e-mentalno zdravlje", telepsihijatrija je također obuhvaćala korištenje telefonske i e-mail korespondencije, telefaksa te drugih oblika komunikacije u pružanju zaštite mentalnog zdravlja. Važno je znati ovu informaciju jer, od korona pandemije naovamo, svjedočimo široj upotrebi tehnologije i „otkrivanju Amerike”, odnosno novih naziva za nešto što je poznato više od šezdeset godina. Tako danas često čitamo o digitalnoj-, online- ili web-psihijatriji i slično. Drago dijete ima mnogo imena ... ali samo jedno je ono dato rodjenjem. I to ”pravo ime” je možda potrebno znati, dok s pravom koristimo i ”nadimke”.
